Carinski savez Ruske Federacije, Kazahstana i Belorusije, počev od 2012. godine, usvojio je tehničke propise (reglamente) za 34 grupe proizvoda i stigao tek na pola puta, jer će ih na kraju biti ukupno 66. Taj termin (pravilo, francuski) označava i obuhvata norme koje mora da zadovolji strana roba, upućena na tržište Carinskog saveza. Dakle, nalik direktivama Evropske unije o bezbednosti proizvoda.
– Reglamentima su određeni zahtevi koje proizvod mora da ispuni, kao i obavezni postupci za njegovu sertifikaciju. Privredna društva iz Srbije, koja se tek spremaju za izlazak na tržište Carinskog saveza, treba unapred da se upoznaju sa ograničenjima koja ih očekuju – kaže akademik Josif Zinovjevič Aronov (66), rukovodilac Sveruskog naučno-istraživačkog instituta za sertifikaciju (VNIIS) u Moskvi.
On je na ovu temu govorio našim privrednicima u Prijevoru kod Čačka, na seminaru pod nazivom „Kako srpsko preduzeće da izađe na rusko tržište?” u ovdašnjem Istraživačkom centru za upravljanje kvalitetom i pouzdanošću (DQM), čiji je osnivač dr Ljubiša Papić, redovni profesor na čačanskom FTN-u.
– Problem izlaska bilo kog preduzeća na tržište druge zemlje uvek je komplikovan, zbog dve vrste barijera. Prve su tarifne, ali njih, na vašu sreću, nemate, jer je 2000. potpisan sporazum RF i SRJ o slobodnoj trgovini kojim je Rusija odredila carinu od samo jednog procenta. To važi za 99 odsto robe koja dolazi iz Srbije. U ono vreme to je bio korak kakav nije postojao nigde u svetu. Ali, preostalo je da savladate drugu grupu netarifnih barijera. O tome postoji i slikovita ruska poslovica – dok ne saznaš gde je plitko, nemoj da ulaziš u vodu. Reč je o tržištu od 80 miliona kvadratnih kilometara sa 170 miliona stanovnika – ističe akademik Aronov.
Na taj prostor Srbija izvozi uglavnom poljoprivredne i prehrambene proizvode, električne mašine, opremu za industriju opšte namene, podne obloge i drugo, a sve te vrste podležu reglamentima. Sadašnjim ili budućim, jer će u narednim godinama biti spakovana pravila i zahtevi za još 32 vrste robe.
– Ranije, sertifikat za rusko tržište srpska preduzeća dobijala su direktno, obrativši se bilo kom organu zaduženom za izdavanje tog dokumenta. Osnivanjem Carinskog saveza situacija se promenila: sada preduzeće iz Srbije mora da poseduje svoje predstavništvo u CS-u, tačnije rečeno lice koje odgovara za tu robu, a pod jurisdikcijom je država Carinskog saveza. Dakle, ako proizvod nanese neku štetu, to lice kao ruski državljanin biće odgovorno pred zakonom naše zemlje. Ovo je potpuna novost i počela je da se primenjuje sa usvajanjem svakog novog tehničkog propisa.
– Mnogo zavisi od vrste proizvoda. Samo troškovi ispitivanja robe mogu iznositi između 40.000 i 100.000 rubalja, dakle od 800 do 2.000 evra, pa i više, ali to nisu jedini izdaci. Sertifikacija podrazumeva i analizu uslova i načina izrade nekog artikla kod proizvođača. To znači da stručnjak iz ruskog organa za sertifikaciju mora da dođe u preduzeće u Srbiju i sprovede proveru postupka, a to su novi troškovi – naglašava akademik Aronov.
Moskovski profesor priča da je nedavno u ruskoj prestonici držao isti seminar za trgovce iz Japana, i da je „u prostoriju od 40 mesta došlo više od 60 zainteresovanih”.
Komplikovan sistem sertifikacije
U Rusiji je prihvaćen vrlo komplikovan sistem sertifikacije. Za određene grupe proizvoda taj postupak sprovodi nadzorni ruski organ, dok se za druge grupe primenjuje takozvano deklarisanje, odnosno izjavljivanje. Drugačije rečeno to je samosertifikacija, kada sam proizvođač tvrdi da njegova roba odgovara zahtevima tehničkih propisa. Mašine i oprema moraju da prođu sertifikaciju dok su svi prehrambeni proizvodi u drugoj, da kažemo lakšoj grupi.
Sve ovo, razume se, može značajno da uveća troškove i cenu robe.
Politika