Globalno tržište organske hrane dostiglo je 145 milijardi evra u maloprodaji u 2024. godini, a potražnja i dalje raste — posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, najvećem potrošačkom tržištu, gde uvoz nastavlja uzlazni trend. Na strani proizvodnje i izvoza, Australija raspolaže najvećom površinom organskog poljoprivrednog zemljišta, Indija ima najviše organskih proizvođača, dok je Meksiko vodeći izvoznik ka SAD, pre svega banana, a zatim ulja i masti. Slična dinamika beleži se i u Evropi
Prema najnovijem izveštaju FiBL-a, evropsko maloprodajno tržište organske hrane dostiglo je 58,7 milijardi evra, uz rast od 4,1% u 2023/2024. godini. Nemačka je i dalje najveće tržište sa 17 milijardi evra, slede Francuska (12,2 milijarde) i Italija (5,2 milijarde), dok prosečna potrošnja po stanovniku u Evropi iznosi oko 66 evra, prenosi LoginEKO.
Istovremeno, Evropa raspolaže sa 19,6 miliona hektara organskog poljoprivrednog zemljišta, što čini 3,9% ukupnih poljoprivrednih površina. Ova površina je blago smanjena (za 0,5%) u odnosu na 2023. godinu, dok je broj organskih proizvođača — oko 490.000 — ostao približno nepromenjen.
Podaci pokazuju i zanimljivu promenu u strukturi zemljišta: ukupnih 19,6 miliona hektara po prvi put je gotovo ravnomerno raspoređeno između pašnjaka (8,4 miliona hektara) i obradivih površina (takođe 8,4 miliona), dok stalni zasadi zauzimaju preostalih 2,4 miliona hektara.
U praksi, ključna poruka je jasna: potražnja u EU raste brže od broja proizvođača. Takva neravnoteža otvara pitanja otpornosti sektora i dugoročne sigurnosti snabdevanja. Kupci, kako se navodi u diskusijama u sektoru, sve češće traže više od samog organskog sertifikata — očekuju pouzdanost isporuke, stabilne prinose, sledljivost, prehrambeni (food-grade) kvalitet i kontinuitet „iz godine u godinu“.
U tom kontekstu, sve veći značaj dobija i regulatorni okvir. Kako je poručio Luis Carazo Jimenez, šef jedinice „Organics” u DG AGRI (Evropska komisija), prioritet je zaštita tržišta EU i potrošača kroz „stvarne, nesumnjivo organske proizvode“. Evropska komisija, prema navodima iz sektora, radi na desetogodišnjem okviru podrške za podsticanje organske proizvodnje, uz istovremeno priznanje da je sistem već složen, a da regulativa često uvodi dodatne administrativne zahteve. Najavljeno je da se razmatra pojednostavljenje, ali „ne na uštrb zaštite potrošača“, uz cilj da se regulatorne izmene uvedu do kraja 2026. godine. Komisija je, takođe, pozvala zainteresovane strane da dostave predloge zasnovane na praktičnom iskustvu.
Predstavnici sertifikacionog i sektorskog dela industrije ukazuju na isti problem iz različitih uglova. Michael Reynaud (Ecocert) naglašava da su stroga pravila neophodna kako bi se očuvalo poverenje potrošača, ali da regulativa treba da bude i oslonac proizvođačima, ne samo mehanizam kontrole. Tomas Fertl (BIO Austria / IFOAM Organics Europe) upozorava da okvir može biti previše komplikovan i težak za primenu, uz problem neujednačenog sprovođenja pojedinih obaveza, što slabi koherentnost sistema. Zaključak diskusije: sektor ne osporava regulativu — traži jasnija i praktičnija pravila.
Paralelno, organska proizvodnja se sve češće posmatra u vezi sa rastom tržišta hrane na biljnoj bazi. Evropsko tržište plant-based proizvoda procenjuje se na oko 10 milijardi evra, uz projekciju da bi moglo da se udvostruči do 2030. godine. Ipak, poruka iz sektora je da rast plant-based ponude ne znači automatski i rast organskog segmenta, jer mnogi proizvođači nisu ukorenjeni u organskoj poljoprivredi. U tom smislu pominju se inicijative ka evropskom Plant-Based Action Plan i primeri poput Danske, gde se politike i državni programi ishrane namernije povezuju sa organskom proizvodnjom.
Uz to, potrošačke navike se menjaju: interesovanje se pomera sa „zamena za meso“ ka jednostavnijoj, manje prerađenoj hrani, sa manje sastojaka i „clean label“ deklaracijama, kao i ka funkcionalnim žitaricama, mahunarkama i minimalno prerađenim organskim sastojcima namenjenim direktnoj ishrani ljudi.
Na kraju, kroz razgovore u lancu snabdevanja provlači se i jedna zajednička frustracija: poljoprivrednici teško pronalaze pouzdane kupce, a kupci pouzdane i transparentne dobavljače — što dodatno naglašava potrebu za većom predvidivošću, jasnijim pravilima i većim nivoom transparentnosti u sektoru.

