Na Menhetnu nema farmi, ali ima farmera, sudeći po spisku subvencija za poljoprivrednu proizvodnju koje se isplaćuju iz budžeta ministarstva poljoprivrede.
Među njima su i magnati iz čuvene tajkunske porodice, braća Mark i Dejvid Rokfeler, Filip Volš, direktor u bankarskom sistemu “Vels Fargo”, Leonid Loder, naslednik vlasnice poznate kozmetičke kuće, i još neki žitelji Aper ist sajda, bogataške četvrti njujorškog središta.
U društvu slavnih američkih poljoprivrednika su i bivši predsednik Džimi Karter, muzičar Brus Springstin i drugi kojima su isplaćivane subvencije od oko 300.000 dolara godišnje, zbog čega je SAD već dugo na meti Svetske trgovinske organizacije kao nefer igrač u ovoj oblasti. Jedna od kazni koja je zbog toga svojevremeno izrečena Vašingtonu bila je da sa 147 miliona dolara godišnje isplati kompenzaciju farmerima u Brazilu.
Poljoprivredne subvencije, primenjivane već 18 godina, od pre nekoliko dana postale su istorija. Novi zakon o farmama, koji je Kongres usvojio posle dvogodišnjeg usaglašavanja, uveo je novi sistem: umesto direktnih isplata (u nekim slučajevima čak i kad se ništa ne proizvodi), uvedeno je državno osiguranje farmerske proizvodnje. Reč je o jednoj varijanti garantovanja cena: ako one padnu ispod određenog nivoa, farmeri dobijaju razliku, što im se isplati, jer su kao merilo uzete cene koje su veoma profitabilne.
Ovaj zakon o poljoprivredi, koji Americi obezbeđuje prehrambenu bezbednost, donosi se svake pete godine, što je običaj ustanovljen kada je donet prvi, na vrhuncu velike ekonomske krize 1933. Pošto usklađuje ruralne i urbane interese, po pravilu je veoma obiman (najnovija verzija ima skoro 1.000 stranica).
Glavni podatak iz tek postignutog kompromisa dve američke partije jeste da će poljoprivredni sektor državu koštati 100 milijardi dolara godišnje. Oko 80 odsto toga nema, međutim, veze za proizvodnjom hrane, nego njenom potrošnjom, jer će oko 80 milijardi odlaziti na program “markica za hranu”, koji je socijalna mera obezbeđivanja prehrane za siromašne slojeve stanovništva.
Oko toga je vođena i najveća politička borba, jer su republikanci nastojali da smanje krug korisnika ove vrste državne pomoći, a demokrate da ga zadrže: prvi su druge optuživali da na ovaj način kupuju glasove, a drugi prve da vode rat protiv sirotinje. Kompromis je na kraju postignut da se ovi izdaci smanje za oko jedan odsto.
“Markice za hranu” (koje nisu više kuponi, nego platne kartice) danas koristi oko 48 miliona ljudi, što je dramatično povećanje u odnosu na 2000, kada ih je bio samo 17 miliona. Skok je objašnjen ekonomskom krizom krajem prve decenije ovog veka i porastom nezaposlenosti. Za ovu “dodatnu prehrambenu pomoć”, kako glasi zvanično ime programa uvedenog još 1939, kvalifikuju se pojedinci sa primanjima do 1.245 dolara mesečno i četvoročlana porodica sa manje od 2.552. Pomoć je 133 dolara mesečno po glavi.
Kako to da su, u ekonomiji u kojoj je tržište “zakon” i gde svako snosi rizik svog poslovanja, jedino farmeri zaštićeni? Deo odgovora na ovo pitanje jeste želja američke države da obezbedi prehrambenu bezbednost, a deo u tome kako se ovde donose zakoni, to jest održavaju privilegije koje se, jednom uspostavljene, teško demontiraju.
Reč je o oba ključna elementa poljoprivrednog zakona, koji istovremeno štiti i sirotinju i one bogate, među kojima su i veliki farmeri poput pomenute braće Rokfeler i bivši predsednik (čiji je glavni proizvod kikiriki).
Zloupotrebe takođe postoje na obe strane. Protivnici “markica za hranu” ukazuju na to da neki sa ovom subvencijom kupuju isključivo gazirana pića (da bi ih preprodali i došli do gotovine), dok kritičari subvencija bogatima (uključujući tu i novi sistem osiguranja letine) s razlogom državi zameraju što pomaže onima kojima pomoć nije potrebna.
Oko 75 odsto subvencija dobija, naime, samo 10 odsto najvećih farmera. Prosečni prihodi onih koji žive od farmi za 25 odsto su veći od prihoda prosečnog američkog domaćinstva. Samo jedan odsto najvećih farmera (stvarnih ili hobista) prosečno je subvencionirano sa 227.000 dolara godišnje, dok je prosek za 80 odsto ostalih samo 5.000 dolara…
Deset kongresmena (devet republikanaca i jedan demokrata) koji primaju najviše izbornih donacija od farmerskog lobija uzeli su u proseku po 225.000 tokom prošle godine – skoro adekvatnu svotu davanu kao subvencija velikim farmama…
Reč je, dakle, o još jednom ogledalu američkih protivrečnosti.
Politika