Mnogo pre prvih njiva, sela i organizovane poljoprivredne proizvodnje, ljudi su sakupljali divlje žitarice, mleli ih i od njih pripremali hranu nalik današnjem hlebu. Arheološko otkriće staro 14.400 godina pokazalo je da je hleb nastao najmanje četiri milenijuma pre razvoja poljoprivrede. Od prvih pogača do velikih žitnica Rimskog carstva, istorija hleba istovremeno je i priča o tome kako je čovek od sakupljača hrane postao zemljoradnik
Kada pomislimo na nastanak hleba, obično zamišljamo prve zemljoradnike koji seju pšenicu, žanju žito, melju zrno i peku testo. Međutim, arheološki nalazi pokazuju da je redosled bio drugačiji. Ljudi su naučili da pripremaju hleb mnogo pre nego što su počeli sistematski da uzgajaju žitarice.
Na arheološkom lokalitetu Šubajka 1 (Shubayqa 1), u severoistočnom Jordanu, međunarodni tim istraživača pronašao je 24 ugljenisana ostatka hrane nalik hlebu, među kojima su najstariji stari približno 14.400 godina.
Otkriće, predstavljeno 2018. godine u naučnom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS), pružilo je najstariji poznati direktan dokaz pripreme hleba.
Njegovi tvorci pripadali su natufijskoj kulturi, zajednicama lovaca-sakupljača koje su naseljavale područje istočnog Sredozemlja i Bliskog istoka pre razvoja neolitske poljoprivrede.
Od divljih žitarica do prvog testa
Prvi hleb nije ličio na današnju mekanu, vazdušastu veknu. Prema analizi ugljenisanih ostataka, bio je tanak, pljosnat i beskvasan, sličniji jednostavnoj pogači.
Za njegovu pripremu korišćene su divlje žitarice, među kojima i divlja jednozrna pšenica, kao i podzemni delovi pojedinih drugih biljaka.
Proces je zahtevao više koraka: sakupljanje biljaka, odvajanje jestivih delova, mlevenje, mešanje sa vodom i termičku obradu. Istraživači pretpostavljaju da se testo peklo na zagrejanom kamenu ili u pepelu ognjišta.
To znači da su lovci-sakupljači već poznavali složene postupke prerade biljne hrane, iako još nisu imali njive sa pripitomljenim žitaricama.
Autori istraživanja ističu da su takvi proizvodi verovatno bili retka hrana, jer je njihova priprema zahtevala mnogo vremena i rada. Tek kasnije, sa razvojem poljoprivrede, hleb je mogao da postane svakodnevna namirnica.
Kako je čovek počeo da obrađuje zemlju?
Prelazak sa lova i sakupljanja hrane na poljoprivredu predstavlja jednu od najvećih promena u ljudskoj istoriji. Ipak, ona se nije dogodila odjednom, niti na samo jednom mestu.
Na području Plodnog polumeseca, koje obuhvata delove današnjeg Bliskog istoka, pre približno 12.000 godina započeo je postepen prelazak ka intenzivnijem gajenju biljaka.
Među prvim kulturama bile su pšenica, ječam i mahunarke, uključujući sočivo, grašak i leblebiju. U početku su ljudi koristili njihove divlje pretke, da bi tokom mnogih generacija počeli da izdvajaju i razmnožavaju biljke sa osobinama pogodnijim za proizvodnju hrane.
Posebno važna promena kod žitarica odnosila se na čvrstinu klasnog vretena. Kod divljih biljaka zrelo zrno se prirodno rasipa, što omogućava njihovo razmnožavanje. Kod pripitomljenih žitarica klas zadržava zrno do žetve, čime je njegovo prikupljanje znatno olakšano.
Početak gajenja biljaka, međutim, nije istovremeno značio i njihovu potpunu domestikaciju. Arheobotanička istraživanja pokazuju da je taj proces trajao hiljadama godina, uz postepene promene osobina biljaka i načina njihove proizvodnje.
Sa razvojem poljoprivrede menjali su se i ljudski život i naselja. Veća proizvodnja hrane i mogućnost njenog skladištenja doprinele su širenju stalnih naselja, rastu stanovništva i postepenom razvoju složenijih društvenih zajednica.
Poljoprivreda je kasnije nastajala i nezavisno u drugim delovima sveta, gde su pripitomljavane različite biljne vrste, poput pirinča u Aziji i kukuruza u Americi.
Da li je hleb podstakao nastanak poljoprivrede?
Otkriće u Jordanu otvorilo je zanimljivo pitanje: da li je želja za pripremanjem hleba mogla da doprinese početku gajenja žitarica?
Istraživači smatraju da je proizvodnja ranog hleba bila prilično zahtevna. Divlje žitarice trebalo je pronaći, sakupiti, očistiti i samleti, a zatim pripremiti testo i ispeći ga.
Zbog toga je moguće da je hleb u početku imao poseban značaj i da se nije pripremao svakodnevno.
Jedna od hipoteza jeste da je želja za većom dostupnošću hrane od žitarica mogla da podstakne njihovo intenzivnije korišćenje, a kasnije i gajenje.
Ipak, nema dokaza da je upravo proizvodnja hleba bila presudan razlog nastanka poljoprivrede. Arheološki nalazi pre svega potvrđuju da su ljudi koristili divlje žitarice za pravljenje hleba mnogo pre njihovog pripitomljavanja.
Od kamenog žrvnja do rimskih žitnica
Tokom narednih milenijuma, sa razvojem zemljoradnje usavršavali su se i načini prerade žitarica. Ručno drobljenje i mlevenje zrna na kamenu postepeno je preraslo u složenije postupke proizvodnje brašna.
U antičkim civilizacijama proizvodnja žita i hleba postala je važan deo privrede i svakodnevnog života.
O razvoju poljoprivrede u rimsko doba svedoče i nalazi iz Viminacijuma, nekadašnjeg rimskog grada na prostoru današnje Srbije, smeštenog u plodnoj ravnici Stig, u donjem toku reke Mlave.
Prema podacima predstavljenim u arheološkoj postavci Viminacijuma, u okolini grada od 2. veka formiraju se poljoprivredna imanja tipa villae rusticae. Tokom dosadašnjih iskopavanja otkriveni su ostaci 17 takvih imanja, a istočno od grada istraženo je i ruralno naselje (vicus) sa brojnim objektima iz 2. i 3. veka.
Na ovim imanjima prvenstveno su uzgajane i obrađivane žitarice, ali i druge poljoprivredne kulture. Nakon žetve žito je odlagano u skladišta, poznata kao horrea, čiji su ostaci takođe arheološki potvrđeni na Viminacijumu.
O razvijenoj poljoprivrednoj proizvodnji svedoče i brojni pronađeni alati: budaci, sekire, motike, ašovi i grabulje za obradu zemljišta, srpovi i kose za žetvu i košenje, kao i kameni žrvnjevi za mlevenje žita.
Ovi nalazi pružaju uvid u organizaciju poljoprivredne proizvodnje, od pripreme zemljišta i setve do žetve, skladištenja i prerade žitarica.
Priča o hlebu je i priča o razvoju poljoprivrede
Od lovaca-sakupljača koji su pre 14.400 godina pripremali jednostavne pogače od divljih biljaka, preko prvih zemljoradnika Plodnog polumeseca, do organizovanih poljoprivrednih imanja Rimskog carstva, proizvodnja hrane prolazila je kroz velike promene.
Menjali su se alati, načini obrade zemljišta, biljne vrste i tehnologije prerade, ali je potreba za proizvodnjom i čuvanjem hrane ostala jedan od ključnih pokretača razvoja ljudskih zajednica.
Danas je hleb jedna od najrasprostranjenijih osnovnih namirnica na svetu. Njegova istorija, međutim, podseća na jednu zanimljivu činjenicu: čovek je naučio da od divljih žitarica pravi hleb mnogo pre nego što je naučio da ih sistematski uzgaja.
Foto: Kameni žrvanj sa žitaricama u postavci arheološkog lokaliteta Viminacijum. Nalazi žrvnjeva, poljoprivrednog alata i skladišta žita svedoče o razvijenoj zemljoradnji u rimsko doba

