Seljak Milovan Davidović iz Poćute kod Valjeva ovih dana ustaje rano. Prvo popije jednu malu domaću rakiju, nazuje opanke i namiri stoku. Izvede dva vola iz štale, upregne ih u plug i ode na oranje. Teren je strm, pa mu traktor ne bi bio od koristi, čak ni da ga ima. Ne obrađuje mnogo zemlje, pedesetak ari okućnice. Mogao bi i mnogo više, ali kaže da niti ima račun da „previja leđa“, niti ima za koga. Deca su u gradu, solidno žive, ne treba im. Narod nema para da pazari, a od države i otkupa ionako nema vajde.
Davidović živi u staroj, trošnoj kući, koju je još deda zidao, tamo negde posle rata. Ore istim plugom u koji je volove prezao i njegov otac. Gazi isto blato, pije istu rakiju, kosi iste livade. Razlika je samo što je otac imao i po 20 grla u štali, i sejao i po sedam-osam hektara kukuruza i pšenice, a iz bašte je brao deset puta više povrća. I psovao je državu koja se samo drugačije nazivala.
Ova valjevska priča tipična je za većinu sela u Srbiji i svedoči da se život u njima za više od pola veka nije mnogo promenio. Jeste stigla struja, put (makar makadam), poneki traktor, ponegde i telefon i mesni vodovod. U iščekivanju asfalta i pošte, doma kulture i škole, međutim, nestali su – ljudi. Sela danas, za razliku od pre pedesetak godina, zvrje prazna. Mnogo manje zemlje se obrađuje, a jednu kravu dele i tri sela. Umesto da napreduju i razvijaju se, situacija u srpskim selima danas je neuporedivo gora nego pre pola veka.
Najveći broj naselja van gradova nema ni najosnovniju infrastrukturu. Na gotovo milion hektara oranica jedina kultura koja raste jeste korov, a za svega nekoliko godina isprazniće se čak 1.000 sela. Srbiji preti realna opasnost da država, kada se posle višedecenijskih najava konačno „okrene selu“, tamo ne zatekne nikoga.
Od sela su svi digli ruke – slažu se poljoprivrednici, ali i stručnjaci i agroekonomisti. Poljoprivreda je interesantna kada se postižu dobri izvozni rezultati, ali kada poljoprivrednicima treba obezbediti sigurnost u radu i solidne otkupne cene, a takođe i komunalnu infrastrukturu kakvu imaju gradovi, selo biva zaboravljeno.
Srbija, koja je, prema svim pokazateljima, agrarna zemlja, kako upozorava prof. dr Milanin Ševarlić, šef Katedre za ekonomiku poljoprivrede na Poljoprivrdnom fakultetu u Beogradu, sebi dopušta „luksuz“ da, uz sve više napuštenih sela, ima više od 2.500 mladih nezaposlenih agronoma, a takođe i gotovo 20.000 hektara pašnjaka koje niko ne koristi.
– U Skupštini sam predložio da se i mladim agronomima obezbedi prednost pri zakupu državne zemlje, kako bi počeli da je obrađuju, i na taj način uneli bar malo života u sela koja su sve praznija – kaže Ševarlić. – Sada, po uslovnom grlu dajemo prednost za zakup hektara oranica, a moj predlog je da agronom ima prenost pri zakupu 50 hektara, i to na najmanje 20 godina. Agronomi bi tako na selo doneli neophodno znanje, a takođe bi, koristeći prazne i najvećim delom zapuštene pašnjake po selima, mogli da pokrenu stočarsku proizvodnju, prvo gajeći ovce i koze, koje bi pašnjake „prilagodile“ govedima, i na taj način, ne samo zaposle sami sebe, već i mnoge stanovnike sela.
Ševarlić napominje kako bi u revitalizaciji sela trebalo iskoristiti i pretpristupne fondove Evropske unije, koji su nam sve bliži. Ako se to ne uradi, napominje Ševarlić, mogli bismo da doživimo sudbinu Španije, u kojoj je celo selo, nedavno, ponuđeno na prodaju za samo 300.000 evra.
– Na selo ne treba gledati kao na mesto gde se bave poljoprivredom, već je to mesto i za mnoge delatnosti koje se „naslanjaju“ na poljoprivredu, kao što su stari zanati, seoski turizam… – smatra Ševarlić. – Naravno, potrebno je da se država okrene selu, i da stvori dobar ambijent za to. Selo, takođe, postaje interesantno i kao mesto na koje mogu da se „povuku“ stari ljudi iz gradova, ako im se obezbedi adekvatna lekarska nega.
Đorđe Bugarin, sekretar Udruženja poljoprivrede Privredne komore Vojvodine, za jako teško stanje na selu krivi pre svega loše urađenu privatizaciju u poljoprivredi koja je dovela do toga da su vlasnici imovine na selu postali ljudi koji ne žive od poljoprivrede.
– To je dovelo do toga da se profit koji su pravili nekadašnji veliki kombinati ne vraća nazad u selo, i time selo čini neatraktivnim za zapošljavanje – kaže Bugarin. – Zadruge, koje su okupljale male poljoprivrednike, takođe su prepuštene same sebi, i najčešće su se urušavale, pošto su zaposleni u njima preuzeli upravu, i nisu dozvoljavali da poljoprivrednici, čiji je „servis“ one trebale da budu, počnu njima da upravljaju. Država, sa svoje strane, nije uspostavila sistem organizovanja zadruga, koji bi odgovarao pravilima EU, tako da su poljoprivrednici, bukvalno, ostavljeni sami sebi…
Stvari bi se, dodaje Bugarin, mogle popraviti, pre svega kroz reformu zadružnog sistema, i povratak imovine zadruga, pošto bi se na taj način poljoprivrednici uverili kako nisu samo tranzicioni gubitnici.
– Tu su, naravno, i pretpristupni fondovi EU – kaže Bugarin. – Nama, međutim, kako mi se čini, najviše nedostaju upravo pažnja i dobra volja odgovornih, da se situacija na selu promeni…
Stipan Šarčević, poljoprivrednik iz Starog Žednika, kod Subotice, koji sa sinom obrađuje oko 450 jutara oranica, i gaji 5.000 koka nosilja i ima farmu sa 30 krmača i oko 700 tovljenika u turnusu, objašnjava kako selo neće krenuti nabolje, dok god se zanemaruje stočarska proizvodnja.
– Samo u Žedniku, nekad smo, u turnusu, gajili oko 10.000 tovljenika – podseća Šarčević. – Sada, u celom selu, nema više od 1.000 tovljenika. A jasno je da se od same ratarske proizvodnje teško može izvući profit. Nama poljoprivrednicima, naravno, najviše smeta neizvesnost, odnosno to što ne možemo da planiramo cene po kojima ćemo prodati naše proizvode. Diktiraju nam ih drugi, a mi smo tu da „uzmemo ili ostavimo“. Kako mlad poljoprivrednik da stvori nešto, kad stalno idemo korak napred, dva koraka nazad. Za nas, ozbiljne proizvođače, veliki je uspeh samo da sačuvamo ono što smo stekli.
Kao jedan od najkrupnijih razloga za lošu demografsku sliku Srbije uzimaju se migracije iz sela u gradove. Odlazak mlade, reproduktivne populacije sela je ostavilo u rukama staraca. Istraživanja su pokazala da je iz sela u gradove od pedesetih godina do danas prelo oko osam miliona ljudi, što je proces za koji bi bilo kojoj razvijenoj zemlji bilo potrebno najmanje 150 godina. Da bi se u ruralna područja vratio život, potrebna je ozbiljna rešenost države.
Da za to nema volje među onima koji vide državu i usmeravaju njen razvoj, smatra Branislav Gulan, član Odbora za selo SANU. On kaže da je poslednji čas da se nešto preduzme, ali i da bi kriza i velika nezaposlenost u gradovima mogli da budu šansa za opustela sela.
– Da bi se to dogodilo, mora da postoji jaka politička volja – objašnjava Gulan. – Veliki broj onih koji ostanu bez posla, uz pristojnu otpremninu, okrenuli bi se poljoprivredi i životu u nekoj od 50.000 napuštenih ili 145.000 neuseljenih kuća. Život u selu, međutim, ne sme da bude poseljačenje. To znači da bi država morala i selu da obezbedni minimum životnih uslova koji postoje u gradu.
Odbor za selo SANU, koji čine stručnjaci različitih profila, sastavio je plan demografskog i ekonomskog oporavka sela u Srbiji. Prva stavka u ovom dokumentu jeste da populaciona politika u seoskim sredinama mora da bude sastavni deo ekonomske, agrarne, razvojne i kulturne politike. Ona mora da napravi raskid sa dosadašnjom praksom koja je mlade ljude istiskivala iz sela i poljoprivrede. Zato je važno da se poboljša položaj ove privredne grane i da se mnogo više investira u saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu seoskih područja. Uslov za bilo kakav napredak je i poboljšanje socijalnog osiguranja, ali i obrazovanje i prosvećivanja mladih poljoprivrednika.
Novosti