Podatak da se 92,8 procenta vode za navodnjavanje crpi iz vodotokova pokazuje da je Srbija u potpunosti zapostavila povrtarsku proizvodnju
“Mi smo amputirali jednu veliku površinu i deo zemljišta za intenzivnu povrtarsku proizvodnju koja nije naslonjena na vodotokove”, smatra agroekonomski analitičar Žarko Galetin.
On tvrdi da perspektiva srpske poljoprivrede nisu pšenica, kukuruz, soja i šećerna repa, uz dužno uvažavanje jer mi jesmo veliki proizvođači svega toga, ali to su kulture koje ne zahtevaju tako intenzivnu proizvodnju. Mnogo veća zarada za same poljoprivrednike je od intenzivne, konkretno od povrtarske proizvodnje, koju ne možete da realizujete bez zalivnih sistema, navodi Galetin.
Da bi se ovi sistemi koristili neophodna su hidrološka ispitivanja i ozbiljna istraživanja jer su i ti resursi relativno ograničeni.
“Čak i ti bunari mogu posle nekoliko godina da presuše i da budu potpuno disfunkcionalni, a poljoprivrednici naprave relativno veliko ulaganje i ispostavi se da posle toga nemaju vodu i kapacitet za korišćenje”, kaže on i dodaje da su za navodnjavanje neophodni ozbiljni projekti i napori da se obezbede veće površine pod ovim sistemima.
Ipak, Galetin objašnjava da vodotokovi stoje kao najefikasniji i najjeftiniji način za korišćenje vodnih resursa, ali da su tu i ostali sistemi.
“Država mora da bazira poljoprivredu na intenzivnijoj proizvodnji, a ne samo na takozvanom suvom ratarenju. To, pored navodnjavanja, podrazumeva i korišćenje stajskog đubriva za koje morate da imate razvijeno stočarstvo, koje mi ovom trenutku nemamo. To je čitav lanac problema koje u ovom trenutku ne možemo da rešimo, ali u nekoj perspektivi – da, zaključuje Galetin.