Poznato pre svega po intenzivnoj ratarskoj proizvodnji, područje Vojvodine nimalo ne zaostaje ni u voćarstvu za ostalim područjima Srbije. Čak polovina proizvodnje jabuke danas se realizuje na ravničarskom terenu, a sve ukazuje na to da je reč o potencijalu koji još nije maksimalno iskorišćen. Prema podacima poljoprivrednih stručnih službi, u centralnoj Srbiji koncentrisan je najveći broj malih proizvođača voća, dok u Vojvodini dominiraju veliki proizvođači sa intenzivnom i modernom proizvodnjom.
Ohrabruje podatak da je realno očekivati povećanje površina pod voćem, naročito u Banatu, gde je registrovan najmanji broj proizvođača voća, koji sa zasadima na oko 2.000 hektara (uglavnom u srednjem Banatu) čine tek jedan odsto ukupne proizvodnje. U ovom delu Vojvodine dominiraju ratarske kulture koje se uzgajaju na oko 200.000 hektara.
– Za razliku od južnog Banata, gde su na peskovitom tlu oko Vršca i Bele Crkve podignute velike plantaže voća i vinove loze, u srednjem Banatu nema puno voćara. I u Bačkoj je voćarstvo razvijeno, naročito u okolini Subotice, gde je registrovan veliki broj manjih proizvođača, kao i na Fruškoj gori, gde se realizuje, uglavnom polukomercijalna proizvodnja, dakle ne samo za sopstvene potrebe. Nesporno je da bi više oranica u Banatu moglo da bude rezervisano za voćarstvo. Zemljište, možda, po sastavu nije najpogodnije za uzgoj svih vrsta voća ali bi, svakako, trebalo iskoristiti prednosti ravnog terena, dovoljne količine vode i velikih parcela. Najbolji su uslovi za uzgoj jabuka, naročito sorti “zlatni delišes” i “gala”, koje se najviše i uzgajaju – objašnjava za Danas Milinko Sinđić, stručnjak za voćarstvo Poljoprivredne savetodavne službe u Zrenjaninu.
On ukazuje i na to da uglavnom dominiraju veliki proizvođači, koji su koncentrisani u nekoliko mesta, poput Vojvode Stepe, gde je 150 hektara “rezervisano” za voće. U Sutjesci se na 30 hektara uzgaja višnja i jabuka, dok je u Tomaševcu čak 250 hektara pod višnjama ali je trenutno voćnjak zapušten zbog spora koji se vodi. Među velike proizvođače spada i Dijamant agrar sa 120 hektara pod voćem, od čega je 70 hektara pod višnjama.
– U Zrenjaninu se na 20 hektara proizvodi “carska jabuka”, u Titelu je pod zasadima jabuke 200 hektara i to pod mrežama, dok su na 40 hektara u Novom Bečeju, na Bisernom ostrvu, podignute plantaže krušaka i jabuka, kao i vinograd na 10 hektara. U Kikindi i Nakovu pod zasadima jabuke je 100 hektara jabuke, dok su proizvođači u Novom Miloševu prednost dali oblačinskoj višnji, kojom je zasađeno sedam hektara. Zanimljivo je da se u Vojvodi Stepi, na 40 hektara, uzgaja i kajsija. Pohvalio bih i banatske vinogradare, od Taraša, Melenaca, Aradca do Orlovata, mali su ali dobro organizovani – ističe Sinđić.
Prema njegovim rečima, neki tereni, poput onih oko Vršca i Bele Crkve, a to se može reći i za Frušku goru i predeo oko Subotice, svojim potencijalom, ali i stepenom razvoja proizvodnje voća, odskaču od proseka u Vojvodini. Konstatuje, takođe, da u Banatu nema obučene radne snage, pa se dešava da se dnevno ubere tek oko 100 kilograma jabuka, umesto uobičajnih 500 kilograma. Sinđić poručuje vojvođanskim voćarima da biraju one sorte voća kojima odgovara peskovit teren.
– Među proizvođačima veoma je popularna višnja, jabuka i leska, ali je, takođe, činjenica da tržište još uvek nije regulisano i da to često odbija voćare. Sem toga, radovi u voćnjaku zahtevaju drugačiju mehanizaciju od one koja se koristi u ratarskoj proizvodnji, a potrebna je i obučena radna snaga za branje. U startu je voćarstvo skupa investicija, potrebno je uložiti u sadni materijal i opremu i čekati tri do četiri godine da počne da rađa. Šljiva i višnja zahtevaju manja ulaganja, 2.000 do 3.000 evra po hektaru i za njih se odlučuju mali proizvođači. Treba ukazati i na to da potencijalni voćari u Banatu nemaju od koga da nauče kako se gaji voće, za razliku od njihovih kolega u centralnoj Srbiji, gde mali voćari međusobno razmenjuju znanje i iskustvo. Ipak, kada se upuste u proizvodnju, ovdašnji proizvođači brzo usvajaju novine u proizvodnji – kaže Sinđić.
Naš sagovornik daje velike šanse gajenju voća i kaže da bi povećanju površina pod voćem pogodovala bolja organizacija tržišta. Onima koji se odluče za ovu vrstu proizvodnje savetuje da više koriste dostupne subvencije za voćarstvo, pre svega bespovratna sredstva Pokrajinskog sekretarijata za poljoprivredu, “koja su mahom završila kod bačkih voćara”. Nada se da će se ta praksa promeniti i da će više njih konkurisati za dobijanje tih sredstava. “Ipak, najvažnija karika u tom lancu koja nedostaje jeste udruživanje voćara i hladnjače kao kruna tog procesa. Kada se savladaju te prepreke i naročito kada budu izgrađene hladnjače, voćarstvo će i u Vojvodini postati masovnija pojava”, poručuje Sinđić.
Savet stručnjaka
Zimska rezidba voća ne obavlja se dok su temperature u minusu. Taj posao može ranije da počne u velikim voćnjacima, ali ne i na malim parcelama sitnih proizvođača. Oni moraju da sačekaju februar i rast dnevnih temperatura pa da rezanje voća završe za nekoliko dana, poručuju stručnjaci. Oni tvrde da januarski sneg i mraz uglavnom nisu naškodili voćkama, osim možda na nekim područjima kajsiji i višnjama, kao i da je jabuka dobro podnela hladnoću.