Najavljivan kao najveći poljoprivredni projekat nekoliko godina unazad, sa ciljem da ratare oslobodi ucena nakupaca i omogući im da robu prodaju kada god i kome god požele, doživeo je svoj fijasko
U jednom od svojih govora prilikom uvođenja sistema javnih skladišta u Srbiji, tadašnji ministar poljoprivrede Saša Dragin, ovaj poduhvat je nazvao “revolucijom” na srpskom poljoprivrednom tržištu.
On je tom prilikom objasnio da je ugovorom o javnim skladištima definitivno “odzvonilo prljavim poslovima nakupaca, jer će sad seljak svoju pšenicu moći da uskladišti i proda kad joj bude cena na tržišti najpovoljnija, a ne pod ucenom, kad se to prohte tim nazovi organizatorima poljoprivredne proizvodnje“.
Od te izjave do danas prošlo je više od četiri godine, s tim što se sada pre može reći da je “odzvonilo” javnim skladištima.
Kako se došlo u situaciju da sistem koji je toliko obećavao nije dao rezultat, iako je, kako kažu upućeni, bio na dobrom putu da zaživi?
Zašto su srpske vlasti dozvolile da se saseče institut koji je rataru trebalo da omogući da ne zavisi od otkupljivača, izvoznika, tačnije onih koji mu godinama zagorčavaju život ucenjujući ga pri otkupu jer nije imao na nekom drugom mestu da uskladišti robu?
Sve to se desilo, kako objašnjavaju sagovornici agronews-a, upravo zato što takav sistem nije odgovarao tim istim najvećim izvoznicima.
Prepolovljeni kapaciteti
U Kompenzacionom fondu, čija se uloga po zakonu sastoji u tome da garantuje kvalitet i kvantitet uskladištene robe, kažu za agronews da je u ovom trenutku u sistemu registrovano 11 javnih skladišta za poljoprivredne proizvode, sa ukupnim registrovanim kapacitetom od 78.866 tona. Primera radi, rod pšenice prošle godine je bio tri miliona tona.
“Potencijali ovog sistema nisu u potpunosti iskorišćeni. Prema našoj proceni, da bi ovaj sistem dao značajnije rezultate, neophodno je izvršiti izmene i dopune zakona, kako bi njegova primena bila efikasnija, razviti sistem subvencija kako za javna skladišta, tako i za deponente, oformiti Elektronski registar robnih zapisa i jačati Kompenzacioni fond kao garanta ovog sistema”, kažu na ovoj adresi.
U Fondu navode i da su predložili razne vrste subvencija u cilju podizanja sistema javnih skladišta na viši nivo, kao što su subvencije troškova skladištenja za kukuruz i pšenicu, a čija bi visina zavisila od kvaliteta žitarica. Ili na primer, subvencionisanje kamate na kratkoročne kredite, koji kao zalogu imaju robin zapis.
Izvor agronews-a koji je blizak dešavanjima u Fondu tvrdi da su trenutne uskladištene količine duplo manje od količina koje su se skladištile do nedavno.
Ideja je bila da u prve dve godine uskladištene količine dostignu oko 200.000 tona, a u pet godina primene Zakona o javnim skladištima taj iznos se poveća na 500.000 tona.
“Nažalost, sve ukazuje na to da se taj projekat polako gasi. Ministarstvo poljoprivrede je odustalo od njega bez obzira što je od Evropske banke za obnovu i razvoj pre dve godine ocenjen kao najuspešniji projekat. Pretpostavljam da se radi o nekim interesima da se taj sistem razbije, jer kako smo se bližili kapacitetu od 200.000 tona, odmah su se javile neke prepreke koje su neobjašnjive”, objašnjava ovaj sagovornik.
On precizira da se krenulo sa otpuštanjima zaposlenih koji su radili na jačanju ovog sistema, a dodaje da je urušavanju sigurnosti javnih skladišta doprinela pronevera robe velikog skladištara “Graniko” iz Smedereva.
Prema nezvaničnim saznanjima agronews-a, uskladištena roba iz ovog skladišta nije smela biti otuđena jer je založena kod banaka kao kolateral za kredit, tako da je na ovom primeru pokazano da sistem nije pouzdan po proizvođače.
Jovica Nikolić, vlasnik smederevskog Granika potvrđuje da je ovo skladište izgubilo licencu za rad jer se pojavio manjak robe, tako da su vlasnici žitarica podneli zahtev za nadoknadu štete Kompenzacionom fondu.
“To je roba drugih korisnika koja je bila obezbeđena robnim zapisima. U ovu situaciju se došlo nesmotrenošću skladištara i Graniko ima obavezu da nadoknadi kompletnu štetu vlasnicima robe. Tačnije, Fond izmiruje korisnike, a mi nadoknađujemo štetu Fondu”, kaže Nikolić.
On dodaje da ovaj slučaj nikako ne sme da poljulja razvoj sistema javnih skladišta koji je jako važan za proizvođače, pogotovo što će svim korisnicima ovog skadišta biti nadoknađena šteta u punom iznosu. “Prvo želimo da nadoknadimo štetu, a potom ćemo videti dalji razvoj situacije i da li ćemo ponovo konkurisati za ovlašćenog skladištara. Mi smo bili jedan od većih skladišta u Srbiji, tako da je ostalo veoma malo izbora za skladištenje robe”, kategoričan je Nikoić.
Ratare od skladišta odvraća samo daljina
Vojislav Malešev, predsednik Udruženja paora 100P Plus kaže za agronews da nije skladištio svoje žitarice u javnim skladištima jer nije imao nijedno u blizini, pa bi mu troškovi prevoza bili preveliki.
“Do prvog javnog skladišta trebalo bi da vozim robu oko 50-60 kilometara. Samo je to razlog jer kada skladištite robu kod privatnika on uvek gleda kako najbolje može da se ugradi, ne znate ni kakav će vam kvalitet odrediti”, katerogičan je ovaj poljoprivrednik.
Malešev kaže da skladišti robu kod privatnika, ali da ona nije dugo na čuvanju jer je u kreditima i čim rata dođe na naplatu on mora da prodaje robu.
Agrarni analitičar Čedomir Keco tvrdi da velikim otkupljivačima i izvoznicima nikako nije odgovaralo da ratari imaju tržišnu sigurnost tako što će robu smestiti u javna skladišta, jer onda ne mogu da ih ucenjuju.
“Javna skladišta su bila u funkciji eliminacije robne razmene, koja je podrazumevala da moraš da se vežeš za neku veliku kompaniju koja ti daje repromaterijal, skladišti tvoju robu, ali je i naplati po ceni koja joj najviše odgovara”, tvrdi on.
Pet godina od usvajanja zakona, javna skladišta nisu uspela da oslobode seljake ovih stega, a nekolicina onih koji su u međuvremenu svoju robu čuvali kod ovlašćenih skladištara, sebe mogu smatrati učesnicima te Draginove revolucije.
Ljubica Bojović
agronews