Zemlja i voda nisu samo tržišni resursi. Za poljoprivredu su osnov proizvodnje, a u vremenu sve češćih suša i ekstremnih vremenskih prilika pitanje ko njima upravlja postaje još važnije. Privatni kapital može doneti investicije, tehnologiju i efikasnije upravljanje, ali kada je reč o zemljištu, vodi i infrastrukturi od javnog interesa, presudni su uslovi pod kojima privatni sektor ulazi u njihovo korišćenje
Pitanje je ponovo otvoreno autorskim tekstom objavljenim u Danasu, u kojem Mladen Vitas koristi izraz „piratizacija“ za procese u kojima se, prema njegovoj oceni, privatizacija, koncesije ili javno-privatna partnerstva koriste za prenošenje kontrole nad javnim resursima privatnim interesima. Autor kao ključne rizike navodi netransparentnost, potcenjivanje imovine, izostanak stvarnih investicija i slabu kontrolu izvršenja ugovora.
Za poljoprivredu se ova rasprava pre svega odnosi na državno poljoprivredno zemljište i vodne resurse.
Poljoprivredno zemljište u državnoj svojini u Srbiji daje se u zakup i na korišćenje, a Uprava za poljoprivredno zemljište i tokom 2026. objavljuje javna nadmetanja širom zemlje. Početkom oktobra otvoreni su, između ostalog, postupci za Irig, Pirot, Varvarin i Opovo, uz mogućnost digitalnog nadmetanja.
Kod vode je pitanje još složenije. Zakon o vodama propisuje da se vodno zemljište u javnoj svojini može dati u zakup pravnim licima, preduzetnicima i fizičkim licima, po pravilu putem javnog nadmetanja ili prikupljanja pisanih ponuda. Početna zakupnina ne može biti niža od tržišne. Međutim, zakon istovremeno predviđa da takvo zemljište može biti dato na korišćenje i prema propisima o javno-privatnom partnerstvu i koncesijama.
To samo po sebi ne znači privatizaciju vode niti gubitak javnog vlasništva. Ključno pitanje je ko dobija pravo korišćenja, na koliko vremena, uz koju naknadu i obavezu ulaganja, kao i koliko su ugovori i kontrola njihovog izvršenja dostupni javnosti.
Značaj tih pitanja posebno se vidi kod navodnjavanja. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, kroz projekte finansirane iz Abu Dabi fonda u sisteme za navodnjavanje u Vojvodini uloženo je 62 miliona evra, čime je stvorena mogućnost navodnjavanja oko 129.000 hektara. Prenamenom dela kanalske mreže u dvonamenske sisteme obuhvaćeno je još oko 80.000 hektara.
Posle niza sušnih godina takva infrastruktura postaje jedan od najvrednijih resursa domaće poljoprivrede. Zato pitanje više nije samo ko finansira izgradnju sistema, već i ko će njima upravljati, koliko će pristup vodi koštati proizvođače i da li će ona pod jednakim uslovima biti dostupna velikim kompanijama i porodičnim gazdinstvima.
Dodatnu pažnju javnosti početkom godine izazvala je promena pravne forme „Srbijavoda“. Od 21. januara 2026. nekadašnje javno vodoprivredno preduzeće posluje kao društvo sa ograničenom odgovornošću. Iz „Srbijavoda“ su tada naglasili da promena ne predstavlja privatizaciju niti prodaju državne imovine, već organizacionu i pravnu promenu poslovanja.
Upravo tu leži suština rasprave. Privatni kapital nije sam po sebi ni garancija efikasnosti ni pretnja javnom interesu. Može obezbediti novac za infrastrukturu koju država teško može sama da finansira, ali kod resursa poput zemlje i vode javni interes zavisi od transparentnih postupaka, tržišnih uslova, jasnih obaveza investitora i dugoročne kontrole države.
Za poljoprivrednike je zato najvažnije vrlo praktično pitanje: hoće li strateški resursi od kojih zavisi proizvodnja ostati dostupni pod ravnopravnim i predvidivim uslovima – bez obzira na to da li njima upravlja javni ili privatni sektor?
ŠTA JE ŠTA?
Zakup – vlasništvo ostaje državno, dok drugi korisnik dobija pravo korišćenja na određeno vreme i pod utvrđenim uslovima.
Koncesija – privatnom partneru se na određeni period poverava pravo korišćenja određenog dobra ili obavljanje delatnosti, uz ugovorene obaveze i naknadu.
Javno-privatno partnerstvo (JPP) – dugoročnija saradnja javnog i privatnog sektora radi izgradnje infrastrukture ili pružanja javnih usluga, uz podelu ulaganja, rizika i odgovornosti.
Prodaja – za razliku od prethodnih modela, podrazumeva promenu vlasništva nad imovinom.

