Pre pedeset godina sadržaj humusa na vojvođanskim njivama bio je od četiri do šest odsto, danas je na 40 odsto njiva sadržaj humusa tek jedan do tri odsto
“Vodimo evidenciju naših gazdinstava koja posećujemo i mogu da konstatujem da je ostao veoma mali broj proizvođača koji se bave stočarstvom. Uz to, neretko se iznose žetveni ostaci sa njiva za proizvodnju energenata, peleta i drugog. To je izuzetno štetno za humus koji se smanjuje na oranicama. Već imamo proizvođače koji analiziraju plodnost zemljišta i ponegde je sadržaj humusa pao ispod jedan odsto. Mi žargonski kažemo da to više nisu plodne njive već građevinsko zemljište,” kaže savetodavac u novosadskoj Poljoprivrednoj stanici Janko Pap.
Kako smo došli u ovu situaciju?
Smanjenje obima stočarske proizvodnje imalo je za posledicu manje količine stajskog đubriva. Treba reći i da se prešlo na tečni stajnjak koji ne utiče na sadržaj humusa u zemljištu, jer on može biti samo izvor hranjivih elemenata.
Drugi razlog je neodgovorno spaljivanje žetvenih ostataka na njivama. Lakše je zapaliti žetvene ostatke nego ih zaorati, a kao i u drugim slučajevima, nažalost, biramo ono šta je lakše.
Koliko je važno zaoravanje žetvenih ostataka pokazuju ogledi u kojima je dokazano da se kapacitet zemljišta za vodu uz zaoravanje žetvenih ostataka ozbiljno povećava. Na takvim parcelama, zemljište može da, u sloju do 120 centimetara, akumulira 257.000 litara vode po hektaru više, odnosno 26 litara po kvadratnom metru. To je ozbiljna zaliha koja u julu može da spase biljku do kiše i da obezbedi zadovoljavajući prinos. U Vojvodini nema manje padavina nego ranije, a imamo niže prinose. Sada smo u nekim godinama pali na nivo prinosa s početka 60-tih godina prošlog veka. Da bi se stanje plodnosti zemljišta vratilo na nivo kakav je bio pre 40 godina, potrebno je 80 godina.
Rešenje
Rešenje za navedeni problem bi trebalo da daju struka i nauka, uz apel na svest poljoprivrednih proizvođača kojima interes treba da bude očuvanje kvaliteta zemljišta. Na osnovu svih iznetih činjenica, diskutabilno je da li je izračunat energetski bilans, i koliko je potrebno energije da se kalijum doveze iz Belorusije ili fosfor iz Alžira, a da se proizvede mineralno đubrivo i doveze do njiva, a koliko sa druge strane “dobijamo” energije spaljivanjem žetvenih ostataka. Vrlo je izvesno da ovde nemamo pozitivnu matematiku u izračunavanju energetskog bilansa. Proizvodnja energije iz biomase ispativa je samo ako je država sufinansira.