Kilogram jagnjetine žive vage po 300 dinara, za uskršnje i ostale predstojeće praznike ide kao alva, a farmer Svetozar Cveta Murgaški sa Čeneja zadovoljan je i velikom potražnjom priplodnih grla. Za ovna šilježana rase „virtemberg” od pet-šest meseci, sa pedigreom, ovčari zainteresovani da osveže i umatiče stada ne žale da plate 200 evra, sjagnjene šiljegice idu za 250, dok se ovce prodaju za 220 evra.
– Ne možeš od lošeg ovna imati dobru jagnjad. Nije to skupo, vredi ulagati, i ja sam priplodnog ovna od tri godine platio 700 evra – ne taji Murgaški.
Na Cvetinoj farmi je oko 350, možda i više grla, jer se zbog jagnjenja i prodaje ovih dana brojno stanje stalno menja. Zainteresovanost ovčara je povećana i zbog mogućnosti dobijanja kredita, pa farmer sa Čeneja, prognozira da će priplodnih grla nedostajati na domaćem tržištu, jer jednostavno nema toliko kvalitetne robe, bez obzira koliko zvanična statistika prikazuje da ima ovaca u Srbiji.
– Nikad ne mogu znati tačan broj, kad svaki dan se ojagnji bar jedna, dve ili tri ovce. Retko koja ojagnji jedno, nego većinom dva jagnjeta, malo ređe bude i trojki, ali to me uopšte ne interesuje – veli Murgaški. – U ovčarstvu sam od 2002. godine, a stado sam umatičio 2009. godine zbog subvencija iz državne kase. Lane je po grlu subvencija povećana sa četiri na sedam hiljada dinara, što za naše paorske prilike nije zanemarljivo u ukupnim računicama, kada svodimo bilans. Nije teško izračunati da se po tom za stotinu ovaca dobije 700.000 dinara, pa kada se uzme olovka i izračuna, to praktično znači da se hrana dobije yabe. Neki kaži da ovce i pojedu, ali evidentno je i da se dobije. Nema tu šta da se priča, jeste da hrana košta, koliko koštaju kukuruz, detelina, zob i šta se već ovcama u obrok daje, ali subvencije bitno popravljaju računicu ovčara.
Doduše, Cveta objašnjava da njegovim ovcama uopšte ne daje za obrok žitarice, nego ga spravlja od otpadnih zrna kukuruza, žita i soje iz silosa, a procenjuje da su njegovo matično stado, jagnjad za trpezu i priplodna šilježad prvoklasni.
– Ovce koje se nisu ojagnjile idu na ispašu, a inače jaganjci i šiljegice ne idu na ispašu više od godinu i po dana, dok se ne ojagnje posle prvog mrkanja, jer onda se dobije dobra krupna ovca. Čim ti odmah pustiš jagnje na pašu, ne može od toga da bude kvalitet, nikad. Prava, kvalitetna ovca mora težiti bar 80 do 100 kila, a moje su takve, ima ih koje teže i više od stotinu kila, pa kad je prodaš i za klanje dobiješ novaca. A šta možeš dobiti za ovcu od 35 kila, pa se i zbog toga mora posvetiti dosta pažnje uzgoju. Uz „virtemberg” imam nešto još zaostalih ovaca rase „il de frans”, još od vremena kada sam kupio čopor pa nikako da ih utamanim, držim ih, pa neko jagnje bude i mešano, ali nema veze, za klanje se sve to proda od kuće. Sada je 300 dinara kilogram, imam naruybine za Uskrs, 1. maj i Đurđevdan, što je za praznične trpeze, sve je unapred rasprodato. Sve su to domaći kupci, jer mi dovoljno jagnjetine i nemamo za strane kupce, Arape i Kineze. To su priče za malu decu, ne možemo dovoljno ni za naše tržište da proizvedemo. Gledao sam neko veče u jednom megamarketu kilo jagnjetine od buta 1.700 dinara, od rebara 900 dinara, pa još zamrznuto, da se mušterije smrznu od cene. Kada se sa farme kupi i sredi izađe 550 do 600 dinara po kilogramu.
Seje Murgaški pšenicu, ječam, tritikale, zob, kukuruz i soje, pod kojom će ovog proleća zasejati 30 jutara, mada je lane pod ovim usevom imao preko 50 jutara. Podseća da je cena soje preklane bila dobra 47 dinara, lane je pala na 38, pa početkom ove godine skočila do 50, da bi se vratila na 43.
– Za sojom je za sada potražnja i lako se proda, tako da setvu ne ugovaram, pa ulazim u setvu spostvenim snagama. Robu na čuvanje nigde ne treba ostaviti, samo kod sebe u ambaru, a ako za to nema mogućnosti, najbolje ju je odmah prodati. Najgore je kada ono što proizvedeš nekom poveriš, on to proda pa se dešava da ostaneš i bez novaca i bez robe. Ostavljam kod kuće na sigurnom zob, stočni grašak, tritikale, graoricu i to sve ode, ali ostavljam i nešto soje novosadske sorte „indijanu„ koju selektiram i plasiram kao semensku jer se više ne proizvodi od 1999. godine, a odlično se pokazala. Soja se inače dobro pokazala jer daje dobar prinos, malo je teža za vršidbu za kombajn, ali sve to nadoknadi dobar rod. Lane sam na jednoj parceli imao tri tone po jutru.
Prolećna setva je krenula, međutim, farmer sa Čeneja kaže da se radi nekako bezvoljno, zato što se poljoprivrednicima stalno smišljaju novi propisi i nova pravila igre, a paorluk pritiskaju i sve veći troškovi ulaganja u proizvodnju.
– Nekada sam uglavnom ljudima radio usluge mehanizacijom, a sada sve im je skupo, ne mogu da plate, jer su osiromašili i nemaju novaca. To je veliki problem – smatra Murgaški. – Svaka im je usluga skupa, pa i 6.000 dinara vršidbe soje po jutru, iako to nije ni 150 kila soje, ali yabe kad ljudi nemaju da plate. Troškovi proizvodnje su povećani. Skupi su veštak, herbicidi i ostalo. I ja ću veštak uzeti na kredit. U zadnji čas sam podneo papire za obnovu registracije gazdinstva. Nikako da se stigne, uvek ima nekog posla i obaveza u poljoprivredi svih 365 dana u godini. Država i svi treba da cene seljaka koji proizvodi mleko i meso, da ga drže kao malo vode na dlanu, a ne da ga ponižavaju, jer ovo što se već dugo radi je jako sramno.
Jutro zemlje preko 10.000 evra
Cveta Murgaški, uz ovčarsku farmu, u vlasništvu ima svega 13,5 jutara zemlje: „Kod nas na Čenej sa svih strana doleću i kupuju zemlju, pa ne možeš da skupiš dovoljno novaca da proširiš posed. Za jutro zemlje treba izdvojiti 10.000 evra, pa naviše. Jeste zemlja dobra, ali nema da se kupi. Oba sina su zbog toga morala da se zaposle, bez obzira što svake godine još obrađujem 70, 80 ili 90 jutara, kako koje godine uspem da uzmem u zakup. Nema mogućnosti da se više uzme u zakup, jer sa mehanizacijom bi se moglo obraditi i mnogo više, ali je na drugoj strani kočnica realno mali prihod koji možeš da ostvariš. Jer arenda po jutru je uglavnom oko 200, pa i do 250 evra, zavisi kako koja parcela”.