Zanemarivana poljoprivreda jugoslovenskih republika decenijama je trpela pritisak preuveličanog značaja krupne industrije i državne svojine. Smatralo se da je sektor agrara nižeg značaja u odnosu na tada rastuću industrijsku proizvodnju. Za kratko vreme svi su želeli fabrike, a interesovanje za selo i poljoprivredu je gušeno. Život ”u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu“ je industrijalizovan. Ogromni prirodni resursi za proizvodnju hrane u kojima obilujemo, sve manje su se koristili. Tako smo se zaglavili negde između poljoprivredne i proleterske republike. Stanovništvo se masovno preseljavalo iz sela u gradove.
Da zlo bude veće, smenjivali smo pogrešne agrarne politike jednu za drugom. Jedino u čemu smo istrajavali je sklonost ka velikim firmama, velikim kombinatima, velikim investitorima, stranim korporacijama, glamuroznom sjaju svega što je po veličini i geografskom poreklu daleko od naših potreba i mogućnosti. Ništa drugo nije bilo stabilno. Svako novo pravilo je sve više gazilo lokalne porodice, gazdinstva, ljude.
Kažu stručnjaci “problem srpske poljoprivrede su usitnjena i ekonomski neisplativa gazdinstva”. Hajde da se podsetimo kako su ona nastala.
Odmah nakod Drugog svetskog rata razaranje je počelo čupanjem brkova. Gladna država je pokušavala da nahrani narod tako što je od paora tražila da daju više nego što su imali i mogli. Puno je poštenih ljudi bilo izloženo i fizičkom nasilju. Oteto je uvek bilo prokleto, a sa otimanjem se nastavilo.
Zakonom o agrarnoj reformi iz 1945. godine izvršeno je ukidanje većih poseda, propisan je agrarni maksimum od 35 hektara po zemljoradniku. Tako je stvoren zemljišni fond od 1.600.000 hektara koji je podeljen bezzemljašima, ali i poljoprivrednim dobrima i ustanovama. Godine 1953. agrarni maksimum po zemljoradniku je smanjen na samo 10 hektara, a oduzeta zemlja je podeljena zadrugama i državnim kombinatima. Ovako je sistematskim i dugogodišnjim ekstremizmom na polju agrarne politike nastao usitnjen i neefikasan zemljišni posed u Srbiji. Baš onaj sitni posed koji pojedini stručnjaci sada krive za lošu krvnu sliku domaćeg agrara, država je sama nasilno i stvorila.
Nada za domaće poljoprivrednike je bljesnula najavom restitucije, tj. vraćanja zemlje iz državnih ruku u privatne. Veselje je kratko trajalo. Taj proces je spor i posustaje. Još jedna radost je bila nekoliko godina prisutna mogućnost da paori državnu zemlju uzmu u zakup i tako prošire svoje usitnjene ekonomije i dovedu ih do isplativog obima. I to je sasečeno nedavnim donošenjem poslednje verzije Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojim će prioritet nad zakupom zemlje ponovo imati veliki i stranci.
Trenutno stanje u velikoj poljoprivredi je sledeće. Kada uporedimo broj zaposlenih radnika u velikim poljoprivrednim kompanijama koje sada obrađuju zemlju u Vojvodini sa ukupnim površinama zemlje koju obrađuju, dobijemo zapanjujući rezultat da 1 radnik u ovim kompanijama obrađuje preko 160 hektara. Ovu računicu potvrđuje i na sajtovima proizvođača mehanizacije istaknuta efikasnost poljoprivrednih mašina u hektarima po danu, kada je podelimo na tri smene. Taj radnik, za posao koji obavlja, kući odnese svoju jednu platu.
Na površini od 160 hektara ima dovoljno prostora i materijalnog interesa da se finansijski vrlo izdašno zaposle i zbrinu 4 višečlane porodice, ukoliko bi je obrađivale kao četiri individualna poljoprivredna gazdinstva. Opstanak i razvoj domaćeg stanovništva, ostanak ljudi u zemlji Srbiji su osnovni argumenti u prilog domaćim poljoprivrednim gazdinstvima. Trebaju li nam veći argumenti od radnih mesta za domaće porodice? Trebaju li nam radna mesta? Želimo li da zaustavimo iseljavanje građana iz zemlje? Eto posla.