Što nije Todorićevo, to je Pipunićevo. Da li bi ova opora rečenica koju izgovaraju hrvatski seljaci, uskoro mogla da važi i u Vojvodini, nije pitanje bez osnova: od 32.960 hektara koje poseduje „Agrokor“ prvog hrvatskog tajkuna Ivice Todorića, 6.000 je u srpskoj žitnici, dok njegov glavni rival Marko Pipunić, vlasnik „Žito grupe“ iz Osijeka, na severu Srbije, preciznije u selu Ratkovo, poseduje 2.013 hektara najbolje bačke zemlje.
To je doduše samo deo Pipunićeve imperije koja obuhvata 15.721 hektar obradivog zemljišta. Izuzme li se PP „Ratkovo“, sve ostalo je zemlja nekadašnjeg giganta IPK „Osijek“ koji je Pipunić, kažu zahvaljujući pokroviteljstvu i danas najmoćnijeg čoveka u Slavoniji i Baranji Branimira Glavaša, osuđenog za ratne zločine, privatizovao tokom dve poslednje decenije.
– Za nas informacije da Glavaš stoji iza Pipunića nisu iznenađenje, naprotiv – kaže za „Novosti“ Nenad Ilić, bivši radnik „Ratkova“ i predsednik udruženja malih akcionara „Obruč“. – To se logično uklapa u prljavi scenario po kojem je naša zemlja, suprotno zakonu, postala hrvatsko vlasništvo.
Realizacija tog scenarija je, veli on, počela 2003. kada je „Ratkovo“ kupio kontroverzni biznismen iz Odžaka Borislav Lilić.
– U međuvremenu, on je zemlju „Ratkova“, suprotno zakonu, u katastru u Odžacima uknjižio kao privatnu svojinu, a kao privatna svojina ona se vodi i posle prodaje „Žito grupi“ – objašnjava Ilić. – Mi smo o tome u više navrata obaveštavali nadležne državne organe, a podneli smo i krivične prijave Upravi kriminalističke policije. Konkretnih koraka još nema.
Predsednik „Obruča“ dodaje da Lilić nije bio jedini „igrač“ iz Srbije na putu da Hrvati dođu do „Ratkova“ i njegove zemlje.
– U tome su posredovali Božidar Roca, bivši predsednik Regionalne privredne komore Sombor, i Josip Fratrić, čija firma u Somboru je, zapravo, bila ćerka firma „Žito grupe“ – objašnjava on.
– Štaviše, Roca je scenario da oranice najpre privatizuju naši državljani, a onda ih preprodaju strancima, realizovao i kad je reč o irskom „Baltik properti investmensu“ u čijem posedu je oko 1.500 srpskih hektara.
Bilo kako, veći deo onoga što se danas proizvede u „Ratkovu“, tvrdi sagovornik „Novosti“ ide na Kosovo i u Makedoniju, ali kao hrvatski izvozni proizvod. Što se, pak, tiče veze Glavaša i Pipunića, o njoj se u hrvatskoj štampi govorilo svaki put kada je ovaj drugi kupovao neki od delova bivšeg IPK „Osijek“. Poslednji su bili osječka šećerana, odnosno konditorske industrije „Kandit“, i uljara u Čepinu.
Na Pipunićevu kuću u Osijeku su, inače, 2008. bačene dve ručne bombe, a list „24 sata“ je tada pisao da je on, „odnedavno uz pomoć Branimira Glavaša, kojeg je podržao prije izbora, kupio IPK“. S druge strane, portal „Biznis“ je tada precizirao da je Pipunić te 2008. HDZ donirao sa 200.000 kuna (oko 26.000 evra). U novembru 2011. isti portal je naveo da je osječka šećerana tu stranku pomogla sa 150.000 kuna (oko 20.000 evra).
Pomaže im država
OD ukupno 6.000 hektara koje ima u Vojvodini, Todorić je do najvećeg dela (oko 4.900 hektara) došao kupovinom zrenjaninske uljare „Dijamant“, dok je ostatak dobio kupovinom „Frikoma“. On, inače, od hrvatske države za svoje poslovanje godišnje dobija subvencije od oko 22 miliona evra, dok Pipuniću, drugom na listi po veličini subvencija, pripadne oko šest i po miliona.
Novosti