Metode pakovanja organskih proizvoda, kao i sve ostale etape organskog uzgoja, definisane su aktima o organskoj proizvodnji. Skladišta za organske proizvode su takođe skladišta posebne namene – hermetički su zatvorena, imaju kontrolisanu atmosferu, kako bi se proizvodi što bolje očuvali i u njima se čuvaju isključivo organski proizvodi
Kupovina organskih proizvoda je u svetu odavno postala uobičajena praksa, dok je u Srbiji tek u povoju. Ljudi koji su osvešćeni i brinu o svom zdravlju počeli su da se okreću organskim namirnicama, bilo biljnog ili životinjskog porekla.
Obzirom da većinu toksina u organizam unosimo putem ishrane (procenjuje se čak 90%), dobra je ideja da obratimo pažnja na namirnice koje konzumiramo. Organski proizvodi bi mogli da budu rešenje ovog problema, jer su namirnice biljnog porekla dobijene uzgojem na dekontaminiranom tlu, nisu prskane i tretirane opasnim supstancama, dok su životinjski proizvodi bez hormona rasta i brojnih dodatnih sredstava koja su osvedočeno štetna po ljudsko zdravlje.
Koja je razlika između organske i konvencionalne hrane?
I organski i konvencionalni proizvodi imaju svoje prednosti. Zvuči kontradiktorno, zar ne? Konvencionalna hrana je finansijski povoljnija nego hrana iz organske proizvodnje, te je samim tim i dostupnija širokom spektru potrošača. Organska hrana, iako zdravija, košta ponekad i nekoliko puta više.
Biljni proizvodi – voće, povrće i žitarice – organski se proizvode bez dodataka hemijskih đubriva i pesticida. Koriste se pomoćne materije za povećavanje plodnosti zemljišta i zaštitu bilja, ali sve su odobrene od strane nadležnih institucija koje kontrolišu organsku proizvodnju i sertifikaciju.
Organski proizvodi ne sadrže sintetičke materije, pojačivače ukusa, emulgatore i slične hemijske aditive. Kako bi određeni proizvod nosio oznaku sertifikovanog organskog proizvoda, neophodno je ispoštovati proizvodne procese, koji su određeni zakonskim regulativama.
Organska proizvodnja je značajna jer je ekološki osvešćena – ovim načinom uzgoja čuva se eko sistem i izbegava se zagađenje prirodnih resursa. Zemljište se ne zagađuje, baš kao ni voda, ni vazduh. Pomoćne supstance se razgrađuju u zemlji, koriste se organska đubriva koja su otpadni materijal sa organskih farmi i slično.
Pored ekološkog značaja jednako je važan gorepomenuti značaj po ljudsko zdravlje – organska hrana ponekad možda ne izgleda reprezentativno kao konvencionalno gajene namirnice ali zato sadrži čiste hranljive sastojke, bez tragova štetnih materija.
Prilikom proizvodnje konvencionalnih namirnica koriste se standarni sintetički dodaci, koji uključuju hemijska đubriva i pesticide.
Kako se stupa u organsku proizvodnju?
Organsku proizvodnju u Srbiji regulišu sledeća tri pravna akta:
Zakon o organskoj proizvodnji.
Pravilnik o kontroli i sertifikaciji u organskoj proizvodnji i metodama organske proizvodnje.
Pravilnik o dokumentaciji koja se dostavlja ovlašćenoj kontrolnoj organizaciji radi izdavanja potvrde, kao i o uslovima i načinu prodaje organskih proizvoda.
Nakon što se poljoprivredni proizvođači upoznaju sa odrednicama ovih zakona i pravilnika stupaju u kontakt sa kontrolnom organizacijom koja je nadležna za njihovo područje. Nakon podnošenje dokumentacije i provere podobnosti, poljoprivredno gazdinstvo biva registrovano kao organski proizvođač i može otpočeti sa uzgojem. U nekim slučajevima, ako je zemljište kontaminirano, proizvođač će morati da pričeka godinu do tri, da se zemljište očisti od toksina i postane pogodno za organski uzgoj.
Pravni akti koje smo spomenuli odnose se na sve etape organske proizvodnje – od kvaliteta zemljišta, sredstava za povećanje plodnosti, semenskog materijala, sredstava za zaštitu bilja, mehanizacije za obradu, načina žetve, skladištenja, pakovanja i distribucije. Nijedan korak nije prepušten slučaju, jer organski i konvencionalni proizvodi striktno moraju biti odvojeni.
Tek kada su svi uslovi u potpunosti ispunjeni, proizvod može nositi oznaku organskog sertifikata.
Pakovanje i skladištenje organskih proizvoda
Metode pakovanja organskih proizvoda, kao i sve ostale etape organskog uzgoja, definisane su aktima o organskoj proizvodnji. Organski proizvodi se pakuju pomoću pakerice, mašine koja pojednostavljuje i ubrzava proces pakovanja. Pakerice namenjene za pakovanje organskih proizvoda ne smeju se koristiti za pakovanje bilo čega drugog. Ukoliko su pakerice prethodno bile korišćene za pakovanje konvencionalnih proizvoda, moraju biti sterilisane.
Zavisno od obima i potrebe organske proizvodnje pakerice mogu biti ručne ili automatske. Obe vrste pakerica podjednako dobro zašivaju vreće od tkanine, papira ili plastike, a koja će vrsta vreća za pakovanje biti odabrana zavisi od vrste organskog proizvoda i načina skladištenja.
Skladišta za organske proizvode su takođe skladišta posebne namene – hermetički su zatvorena, imaju kontrolisanu atmosferu, kako bi se proizvodi što bolje očuvali i u njima se čuvaju isključivo organski proizvodi. Ako je skladište dvostruke namene, te sadrži i konvencionalne proizvode, prostora mora biti dovoljno da dve vrste proizvoda budu razdvojene i da ne dolaze u dodir jedna sa drugom.
Koji organski proizvodi se u Srbiji najčešće uzgajaju?
U Srbiji je organska proizvodnja tek blago zaživela, ali već su zastupljene sve vrste biljnih kultura – žitarice, industrijsko i krmno bilje, voće, povrće i začinsko bilje. Od žitarica najčešće se gaje kukuruz i pšenica, koji su i najtraženiji na svetskom tržištu, a od industrijskog bilja suncokret i soja. Od krmnog bilja lucerka je najučestaliji zasad.
Organskih voćnjaka ima sve više – organske plantaže jabuka za domaću proizvodnju i izvoz sve su u većem broju, a pored jabuka tu su i šljive. Odlične cene otkupa za relativno kratki period uzgoja postižu jagode, a sve češće se gaje i maline, koje su u centralnoj Srbiji čest zasad. Ipak, valja napomenuti da je površina pod voćnjacima i povrtnjacima tek neznatna, u odnosu na žitarice.
Da li se organska proizvodnja u Srbiji isplati?
Potražnja za organskim proizvodima u inostranstvu ne jenjava, a opšti utisak je da je i u zemlji iz godine u godinu sve veća. Cene organskih proizvoda su često i četvorostruko veće nego cene istih konvencionalnih proizvoda, što domaćim proizvođačima ostavlja mogućnost dobre zarade, bilo da se odluče za prodaju u zemlji ili za izvoz.
Procena je da od ukupne količine organskih namirnica samo 1% završava na domaćem tržištu, dok se 99% izvozi – a potrebe za izvozom i dalje nisu podmirene, jer je deficit ogroman. Potencijal domaće organske proizvodnje je ogroman, a to su prepoznali i republički i pokrajinski fondovi koji svake godine nude subvencije za organsku proizvodnju i nabavku prateće opreme.
Plodno zemljište Vojvodine, Centralne, Zapadne, Južne i Istočne Srbije, pogodno je za organsku proizvodnju, ali je pod ovom proizvodnjom svega 24.000 hektara obradive površine, dok je sveukupna obradiva površina Srbije oko 5.700.000 hektara.
Dakle, budućnost gazdinstava koja se priključe organskom uzgoju je i više nego povoljna, a ovoj činjenici u prilog govori i to što broj registrovanih organskih proizvođača iz godine u godinu sve više raste.
