Gotovo polovina mleka koje se proizvede u Srbiji je u „sivoj” zoni. Po gruboj računici, u knjigovodstvene knjige nije zavedeno oko 700 miliona litara, što je golem gubitak u državnoj kasi jer se na „crno” mleko ne plaća PDV, a još ozbiljnije je pitanje rizika po bezbednost i zdravlje onih koji takvo mleko piju.
Elem, oko 45 odsto sirovog mleka u Srbiji se, po dostupnim podacima, proda na kućnom pragu i ne ulazi u legalne tokove, što nije dobro ni po potrošače, ni po državu, ni po proizvođače koje čeka evropska konkurencija i kada je reč o kontroli, i o kvalitetu, i o celom sistemu.
Proizvodnja mleka u Srbiji je značajna poljoprivredna delatnost, ima najveću vrednost primarne proizvodnje od bezmalo 500 miliona dolara godišnje, razvijeni su nam i preradni kapaciteti, ali opet se mlekarstvom ne možemo pohvaliti. Naprotiv.
Sitni mlekari s jednom kravom, a takvih je najviše, proture svoj proizvod, bilo da je mleko, sir, kajmak, na pijacama, u komšiluku, po selu… Zarade koji dinar, neko više neko manje, ali sam podatak da imamo čak 280.000 proizvođača mleka, govori o tome da je mlekarstvo socijalni oslonac u ovoj zemlji. Takođe, Srbija je zemlja s najmanjom prosečnom veličinom mlečnih farmi u Evropi, odmah smo posle Albanije.
Po jednu kravu ima 125.000 proizvođača sirovog mleka, 80.000 ih ima po dve, 50.000 poseduje pet krava, a zanemarljiv je broj onih koji imaju ozbiljne farme. O tome gde smo najbolje govori podatak da u proseku svaka evidentirana farma ima 2,8 muzne krave, dok u EU taj prosek iznosi nešto iznad 20. Mali proizvođači s jednom ili nekoliko krava po pravilu nemaju dobar genetski potencijal i daju skromne količine sirovog mleka.
Krave se čuvaju u neodgovarajućim uslovima u poređenju sa standardima EU. Druga grupa su srednji proizvođači s najviše deset krava. Rasni sastav, uslovi držanja i muže kod njih su se u poslednjih nekoliko godina značajno poboljšali, ali još uvek najveći deo njih ne ispunjava EU standarde o kvalitetu, iako u najvećem broju slučajeva sirovo mleko predaju mlekarama. Njihov broj se, doduše, od 2010. do 2012. godine značajno smanjio. Treću grupu čine velike farme s dobrim genetskim potencijalom, koje su i po obimu proizvodnje i po standardima na EU nivou.
U Srbiji oko 200 mlekara snabdeva domaće tržište termički obrađenim mlekom i mlečnim prerađevinama. Najveći deo od tog broja su male zanatske mlekare, dok na velike industrijske otpada oko deset odsto. Međutim, i pored tog velikog učešća malih mlekara u brojnom stanju, one u stvari pokrivaju svega 13 odsto prerade mleka. U isto vreme, velike industrijske mlekare zahvataju 67 odsto prerađivačkih kapaciteta.
Proizvodnjom prerađevina od sirovog mleka bave se uglavnom velike mlekare, dok male i srednje uz termički obrađeno mleko proizvode i jogurt. Mleko u prahu, recimo, proizvodi samo jedna mlekara, a upravo mleko u prahu je jedan od proizvoda od mleka kojim se najviše trguje u svetu.
Sve to i te kako treba imati na umu sada kada smo sve bliže potpunoj liberalizaciji trgovine s Evropom. Naši agrarni stručnjaci ističu da ona neće pođednako uticati na sve proizvođače mleka i na sve proizvode od mleka. Najmanje će, naime, uticati na malog proizvođača, koji prodaje sveže mleko i prerađevine od mleka od kuće ili na pijacama, i na velike proizvođače koji imaju snage i potencijala da se izbore sa slobodnim tržištem.
A najviše problema, ukazuju stručnjaci, imaće srednji proizvođači, koji neće moći da se uključe u trku realizacije kvaliteta i cenovne konkurentnosti u odnosu na EU i zemlje u okruženju, a neće moći ni da prerade svoje mleko i nađu lokalno tržište. U svakom slučaju, neophodno je da se takva situacija promeni, što je svakako ozbiljan i dugotrajan proces. Za početak, trebalo bi da se požuri s nacionalnom referentnom laboratorijom za kontrolu hrane.
Dnevnik.