Počelo je malim vrtovima sa povrćem. Sada i kokoši kokodaču centrom grada. U Andernachu na Rajni, zelenilo u gradu je pretvoreno u vrt za svakoga.
Svačije dvorište
Tikvica više nema – ubrane su. Još se samo tu i tamo prepoznaje žuti plod. Ali, zato je bundeva ogromna. Mušmule, dunje, kaki – uzduž gradskog bedema u Andernachu, uz grah, jagode i ostale uobičajne biljke, napreduju i već zaboravljene voćke. Nekoliko metara dalje između kupusa i kelerabe na jednom znaku stoji natpis ”Nije zrelo za berbu“. ”Nemamo problema sa vandalizmom otkako gredice nasađujemo voćem i povrćem“, priča Karl Werf iz Ureda za mlade i suorganizator ovog projekta pod nazivom ”Jestivi grad“. Jedini problem je što građani beru plodove, iako oni još nisu dovoljno zreli ili narasli.
„Branje dozvoljeno“ umesto ”Prolaz zabranjen“
Ali to je i razumljivo. Ko vidi svetlo zeleno grožđe na suncu, dobija želju da ga za nekoliko nedelja i pojede. ”S našim smo ‘jestivim’ gradom verojatno dotakli duh vremena. ”Ljudi imaju želju za osvajanjem grada i obrađivanjem zemlje“, kaže Werf. „Urbano baštovanstvo“ je moderna krilatica za ovu pojavu. Neobrađena zemlja, kružni tokovi ili zeleni pojasevi između saobraćajnica postaće povrtnjaci za svakoga.
Bilo blitva ili kupus – razne šarene vrste povrća u gradu na Rajni ne služe samo da ozelene javni prostor, već i za podizanje ekološke vrednosti grada. Na malim trgovima i uglovima zgrada stoje drvene kutije sa biljnim mešavinama. Građani beru ono što je grad posejao.
Jačanje turizma
Zanimanje za “Jestivi Andernach” je ogromno. Karl Werf vodi grupe novinara i međunarodnih delegacija niz ulice kako bi im pobudio interes za vrtove u gradu. Na dodatnom prostoru izvan centra uzgajaće se komercijalno voće i povrće – bez staklenika, u skladu sa godišnjim dobima. To je vrt koji će služiti kao model tzv. večnim kulturama. Tamo će se držati i retke i ugrožene vrste svinja, kokoši, goveda i ovaca. Za regionalne i sezonske proizvode i na tržištu postoji veliko zanimanje. Koncept privlači turiste.
Mnogostruka korist
Projekt ima i jednu društvenu komponentu: dugotrajno nezaposleni i tražitelji azila se pripremaju kako bi ovde počeli raditi – to je jedan celoviti i održivi pristup, kaže Karl Werf.
„Veselim se poslu ovde, jer opet imam redovnu dnevnu rutinu“ ispričao nam je radnik, koji bi radije ostao anoniman. Iako ga svi mogu videti kako kleči između cveća i povrća, ipak mu je neugodno da govori o svojoj nezaposlenosti. No naglašava kako mu je nešto ipak važno: s ovim poslom može društvu vratiti uslugu za to što ga je financijski podržavalo kada mu je bilo teško.